24.05.2011., utorak
Stožac naš svagdašnji...kondicional drugi kao i ablativ
.
- "Andrija, jel imaš ti nekih životinja doma?"
- "Imam, više njih... Što?"
- "Pa tako, znatiželja. nego, koje imaš?"
- "Paaaa bambuse, nakovanj, koleru i ottoman."
- "Pa to nisu životinje, jebo ocu oči."
- "Kak nisu. Ja ih dresiro nekidan da ubiju poštara kad donosi fotokopiju od bureka."
- "Pa đes ih kupijo?"
- "Šta đe, pa u Lidlu. Bilo na XXL akciji. Još sam dobijo i svinjski kare bez kosti."
- "Ajde, a jel imaš ježa?"
- "Imam. Sedam ih je u kutiji doma. Dva su na zavodu za zapošljavanje a pet sam ih odjavio nekidan."
- "A patke?"
- "Imam. Sivku, Aranku, Burmilu i Rozaliju. Kurve i po. Svaka donese ukuću po dvaes nojevih jaja i bojler svakidan."
- "A Zebru?"
- "Dvije. Doduše, jednoj je strgan prednji vjetrobran, al zna još uvijek dobrano povuć u trećoj..."
- "O jebo te oblak, a Tapira?"
- "Krdo i po. Dobijo na lutriji u Tanzaniji ljetos na 20 godina mature. Ma friški, taze."
- "A konja? Imaš li konja jadan?"
- "Dva jata i tričetvrt stada u komadu. Samo da vidiš tu grivu i spojlere. Ma ko da ih Murtić u Autokedu nasliko."
- "A jel ti imaju svi ti konji mater?"
- "Imaju. Zelenka Šišljagić. Kobila i po. Malo jahana. Zračno sedlo. Keramičke potkove. Zvjer"
- "A mater mu ima i sestru?"
- "Ima i to. Judmila Šafran. Šampionka po vanmaterničnim trudnoćama u 2008. Bila i na farmi. Drugo mjesto uzela."
- "A šta je zadnje okonjila?"
- "Vilin konjica. Oplodio ju Legolas. Tri kile i dvjesto bio kad ga babica okonjila.. Mali Ibro, zovemo ga od milja i Poskok... Dobar je mali ko kruh. Sam popizdi kad nanjuši vanilin šećer. oće ubit onda"
- "E pa jebo ti ja od od konjeve matere, sestrinog sina Ibru onda."
- "Što tako? Pa đeš bit pedofil? Saš ti vidit svog boga i kog`š ti jebat..."
- "Ibro...od vamo mali. nat vanilij cukora, na..od vamo!"
Bio je to ulomak iz potresne radio drame koja je dopirala iz zvučnika starog i treštavog Blaupunkta
provizorno priheftanog na klemama Ursusovog traktora koji je orao nerazdjevičenu njivu u ranu zoru
preklanjskoga ljeta Alahovog. Arsen Toplovod od milja zvani Majda, bio je ponosan vlasnik istog.
Arsen je bio uzorit i pošten građanin. Redovno je plaćao sve poreze, sve komunalne naknade i pristojbe,
devet alimentacija i rtv pretplatu. Bio je ugovorom vezan na 12 mobilnih mreža. Čovjek je volio biti
dostupan u bilo kojem trenutku. No, ipak nužno je reći da je Majda jedini preživio nuklearni rat
koji je punih 250 godina bjesnio majkom Zemljom. Bio je sam. Zapravo, nije bio niti sam. Nije ga
uopće niti bilo. Bio je hologram. I to parcijalan samo dok je bio dan i svjetlo je preko solarnih
panela proizvodilo struju nužnu za njegovo trodimenzionalno emitiranje. Tužna priča. Uskoro je Ina
digla cijene supera tako da je i sunce odjebalo a Majda je bespovratno nestao. Sve je ošlo u pizdu materinu.
I Arsen i Zemlja i Sunce, čak i Spasina pekara koja je jedina motala kefir s tetrapakom u kukuruzni ovitak
te prodavala ga pod laksativnu turpiju za odštopavanje rektalnih vodova. Kakav je jebač bio taj, Spaso.
Selom su kolale priče da je Spaso volio jebat volove. I to pečene. Jednom je prilikom pijan i rekao
- "Nema ti te žene, djeve niti žemskinje, do dobro pečenog vola. Nemošte ih vi napeć kolko ja mogu jebat..."
I tako jednom, na seoskoj zabavi, mrtav pijan jebavši pečenog vola, udari ga kap te izdahne na ražnju.
Nitko, usljed obilne konzumacije alkohola nije niti primjetio pa je i sam završio, pečen. Surova sudbina
roštilj jebača. Svi su te godine nahvalili volovinu kao nikada prije. Spasi nije bilo spasa.
Kobalt je kemijski element. Ines nema oko. Toplovod nije naš.
Ima li svrhe pojašnjavati dupli var na spoju stative i prečke? Možda. Ipak, zajebimo tu radnju.
završimo seminar kvalitetnim stihom, ipak je mjesec moderne Iranske poezije.
"Sobnim biciklom ja orao sam njive"
Sobnim biciklom ja orao sam njive,
oravši duboko da zasadim šljive.
Grabljama sam češljo makiju i drač
posjekavši kuk katanom tad slomih se u plač.
Oče, sestro, šogore i jednoruki slijepi tastu,
repetiro sam tetejca zaboga, propucat ću Vlastu.
Al Vlasta bješe kuja i nasluti tu kobnu vijest,
zaduži u šumariji motorku i uruši stoljetni brijest.
Sjekavši ga na oko metar frcnu joj s motorke lanac,
zbaci ju ko iz sedla i baci preko ceste u šanac.
U šancu bješe piton, od nekih šestotrijes i pet kila,
kadli odjednom mu u čmar se zabi Stihlova motorna pila.
Urlici i vriska prolomiše se šumom,
piton pali čmar skup s traktorskom zimskom gumom.
Nema više brijesta, pjevaše prvačići u školi,
podigoše i pitonu spomenik u znak duševne boli.
Osta samo sobni bicikl i kasna zimska sjeta,
repeticija prologa i razjareno-pregladnjeli poeta.
Sobnim biciklom ja orao sam ladne njive,
oravši ne tako više duboko, da zasadim rane proljetne šljive.
p.S.
___
(..u zadnjoj strofi nisam orao tak duboko jer je bilo u trenu
oranja -12C. Stegne njiva u veljači pa je malo zajebano....)
|
- 15:21 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
